Postoje teme koje se često posmatraju tek kada postanu problem. Zdravlje je jedna od njih.
Dok smo zdravi, zdravstveni sistem uglavnom ostaje negdje u pozadini svakodnevnog života. Ali kada terapija nije dostupna, dijagnoza kasni, lista čekanja postane preduga ili bolest izbaci čovjeka iz radnog procesa, vrlo brzo postaje jasno da zdravstvo nije samo pitanje bolnica, ljekara i fondova. Ono određuje kvalitet života pojedinca, stabilnost porodice, produktivnost kompanije i, na kraju, ekonomsku snagu cijele zemlje.
Upravo je na toj ideji zasnovana ovogodišnja AmCham BiH konferencija „Healthcare as an Investment“.
Konferenciju su otvorili Nedim Hamzić, direktor AmCham BiH, Aurélie Valtat, šefica odjela za evropske integracije Delegacije EU u BiH, Joseph Rozenshtein, ekonomski službenik Ambasade SAD u BiH i predstavnik Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine, a već u uvodnom dijelu postavljeno je pitanje koje bi trebalo biti u centru svake ozbiljne rasprave o zdravstvu: šta zapravo znači ulagati u zdravlje ljudi?
Odgovor nije samo više novca u sistemu.
Ulaganje znači bolje usmjeravanje postojećih sredstava, ranije otkrivanje bolesti, kvalitetniju prevenciju, dostupniju terapiju, brže procedure i sistem koji mjeri rezultat za pacijenta, a ne samo broj izvršenih usluga.
Jedna od snažnijih poruka konferencije jeste podatak da se više od 40 posto bolesti može spriječiti. I upravo tu se mijenja cijela logika razgovora.
Ako bolest možemo spriječiti ili otkriti ranije, ne govorimo samo o boljem zdravstvenom ishodu. Govorimo o čovjeku koji duže ostaje zdrav, roditelju koji ne napušta radno mjesto zbog dugotrajnog liječenja, zaposleniku koji može nastaviti raditi i kompaniji koja ne gubi znanje i produktivnost.
Zato zdravstvo ima direktan i mjerljiv ekonomski efekat.
Zdrava populacija duže ostaje aktivna na tržištu rada, manje izostaje s posla, ima veću produktivnost i stvara manje pritiska na zdravstvene i socijalne fondove. S druge strane, loš zdravstveni sistem vrlo brzo postaje ekonomski trošak koji plaćaju svi: građani, kompanije i država.
Panelisti su na tome zadržali fokus. Razgovor se nastavio u pravcu šta društvo dobija kada u njega ulaže na vrijeme i na pravi način.
A krajnji kriterij mora biti jednostavan: šta je bolje za pacijenta?
Ne koliko je procedura provedeno. Ne koliko je administrativnih koraka završeno. Ne koliko je pojedinačnih budžetskih stavki potrošeno. Nego da li čovjek ranije dobije dijagnozu, da li mu je terapija dostupna i da li sistem povećava njegove šanse da živi kvalitetnije i duže.
U tom smislu, budućnost zdravstvenog sistema neće zavisiti samo od novih tehnologija ili većih budžeta. Zavisiće od toga koliko smo spremni promijeniti način na koji mjerimo njegov uspjeh.
Prevencija mora dobiti veći značaj. Finansiranje treba više povezivati sa rezultatima. Terapije treba posmatrati kroz vrijednost koju stvaraju za pacijenta i sistem. A javni i privatni sektor moraju mnogo ozbiljnije sarađivati tamo gdje mogu ponuditi bolja rješenja.
To nisu pitanja samo za zdravstvene stručnjake.
To su pitanja za ministre finansija, poslodavce, kompanije, osiguravajuća društva, fondove, škole i svakoga ko razmišlja o tome kako će izgledati tržište rada za deset ili dvadeset godina.
Jer ekonomija ne počinje u fabrici, banci ili kancelariji; počinje sa čovjekom koji je dovoljno zdrav da u njima radi.
Zato je možda najvažnija poruka ovogodišnje konferencije upravo najjednostavnija: ulaganje u zdravstvo nije trošak koji moramo podnijeti. To je ulaganje bez kojeg dugoročni ekonomski razvoj nije moguć.
Posebno zahvaljujemo svim panelistima koji su svojim porukama taj razgovor usmjerili prema onome što je najvažnije: boljem ishodu za pacijenta, kao i kompanijama Medtronic, Sandoz, Roche d.o.o. - Roche Ltd., Novonordisk, EHS, IQVIA, medIT, MSD i Hemofarm - EUNOVA koji su omogućili ovaj susret.
