Zdravstveni sistem ne postaje bolji samim donošenjem novih propisa. Vrijednost svakog zakona, pravilnika ili procedure vidi se tek onda kada ih zdravstveni radnici mogu primijeniti, institucije dosljedno provoditi, a pacijent zbog njih lakše doći do potrebne zdravstvene zaštite.
Upravo je odnos između regulative i interesa pacijenta bio u fokusu II panela na konferenciji AmCham BiH „Healthcare as an Investment“, na kojem su učestvovali prof. dr. Timur Cerić, Belma Sečibović i Emina Saračević, uz moderaciju Vedada Tabakovića.
Centralna poruka razgovora bila je da legislativni okvir mora biti jasan, primjenjiv i usklađen sa stvarnim funkcionisanjem zdravstvenog sistema.
Kada su pravila komplikovana ili različito tumačena, posljedice se ne zadržavaju unutar administracije. One se mogu pretvoriti u duže procedure, sporije odluke, otežan pristup terapiji i dodatno opterećenje zdravstvenih radnika.
Zato cilj regulative ne treba biti stvaranje još jednog sloja procedura, nego uklanjanje prepreka koje usporavaju pružanje zdravstvene usluge.
Posebno je naglašeno da nijedan dio sistema ne može samostalno riješiti pitanja koja direktno utiču na pacijente. Ministarstva, fondovi zdravstvenog osiguranja, zdravstvene ustanove, ljekari, farmaceutski i drugi privatni akteri imaju različite odgovornosti, ali se njihove odluke na kraju susreću na istom mjestu: kod pacijenta.
Saradnja zato ne smije počinjati tek kada problem nastane. Potrebna je već u fazi pripreme propisa, definisanja procedura i procjene njihovog uticaja na zdravstveni sistem.
Pitanje koje bi trebalo pratiti svaku regulatornu promjenu je jednostavno: hoće li ona pacijentu omogućiti sigurniju, bržu i kvalitetniju zdravstvenu zaštitu?
Ako odgovor nije jasan, potrebno je ponovo pogledati kako je sistem postavljen.
