Trošak bolesti ne završava računom za liječenje, on se vidi u danima odsustva s posla, smanjenoj produktivnosti, pritisku na porodice, zdravstvene fondove i poslodavce, ali i u ljudima koji zbog bolesti prerano izlaze sa tržišta rada. Zato pitanje koliko ulažemo u zdravstvo nije samo pitanje zdravstvene politike; to je i pitanje ekonomskog razvoja.
Ova veza između zdravlja stanovništva, održivosti sistema i ekonomije je bila u fokusu prvog panela AmCham BiH konferencije „Healthcare as an Investment“.
U razgovoru koji je moderirao Gordan Tahirović učestvovali su Inga Marijanović, dr. med., šefica Klinike za onkologiju SKB Mostar, Lejla Ibranović-Mulahasanović, direktorica operacija ZIRA Group, i dr. Slaveyko Djambazov, osnivač i generalni direktor HTA Ltd.
Prevencija mijenja i zdravstvenu i ekonomsku računicu
Jedna od centralnih poruka panela bila je da ulaganje u zdravstvo ne treba posmatrati isključivo kroz iznos koji sistem troši, nego kroz ono što tim ulaganjem možemo spriječiti. Panelisti su istakli da se više od 40 posto bolesti može spriječiti. To stavlja prevenciju, rano otkrivanje bolesti i edukaciju stanovništva u potpuno drugačiji kontekst.
Ako se bolest prepozna ranije ili uopće ne razvije, korist ne osjeća samo pacijent. Smanjuju se potrebe za složenijim liječenjem, pritisak na zdravstvene kapacitete i dugoročni troškovi sistema.
Kod malignih i drugih teških oboljenja ta razlika može biti posebno značajna.
Zato ulaganje u prevenciju ne znači samo izdvajanje više sredstava danas. Ono znači smanjenje zdravstvenih i ekonomskih posljedica koje bi društvo u suprotnom plaćalo godinama kasnije.
Zdravija populacija znači snažniju ekonomiju
Zdravstveni sistem često se posmatra kao veliki javni trošak. Panel je ponudio drugačiju perspektivu: zdravlje stanovništva je jedan od preduslova produktivne ekonomije.
Ljudi koji duže ostaju zdravi duže ostaju aktivni na tržištu rada, imaju manje prekida u radu i mogu kontinuirano doprinositi kompanijama i zajednicama u kojima žive. Zato ulaganje u zdravstvo ima efekat koji se proteže mnogo dalje od zdravstvenih ustanova. Ono utiče na produktivnost, dostupnost radne snage i dugoročnu sposobnost ekonomije da raste.
U zemlji koja se suočava sa ograničenim ljudskim resursima, pitanje zdravlja stanovništva zbog toga postaje još važnije.
Tehnologija i podaci imaju vrijednost samo ako poboljšavaju ishod
Razvoj zdravstvenog sistema danas podrazumijeva i bolje korištenje podataka, tehnologije i procjene vrijednosti zdravstvenih intervencija.
Ali ni digitalizacija, ni nova terapija, ni novi model finansiranja nisu cilj sami po sebi.
Njihova vrijednost postoji onda kada omogućavaju raniju dijagnozu, kvalitetniju odluku, bolji pristup liječenju ili bolji ishod za pacijenta.
Zato se i pitanje ulaganja mora pomjeriti sa jednostavnog pitanja „koliko košta?“ prema pitanju „šta pacijent i zdravstveni sistem dobijaju zauzvrat?“
Pacijent ostaje krajnje mjerilo
Bez obzira govori li se o prevenciji, tehnologiji, finansiranju ili produktivnosti, poruke prvog panela vratile su razgovor na isto mjesto: dobrobit pacijenta.
Zdravstveni sistem ne postoji samo da bi pružio određeni broj usluga. Njegov rezultat treba mjeriti prema tome da li ljudi žive duže i kvalitetnije, da li se bolesti otkrivaju ranije i da li pacijent dobija liječenje koje mu je potrebno.
U tom smislu, ulaganje u zdravstvo nije suprotstavljeno ekonomskoj racionalnosti. Naprotiv, što ranije ulažemo u zdravlje ljudi, veća je vjerovatnoća da ćemo kasnije manje plaćati posljedice bolesti.
A društvo u kojem ljudi duže ostaju zdravi ne dobija samo bolji zdravstveni sistem. Dobija i snažniju radnu snagu, veću produktivnost i stabilniju osnovu za dugoročni ekonomski razvoj.
