Što je uopće kreditni rejting, tko ga određuje, na koji način i koja je njegova praktična i teorijska primjena?
Kreditni rejting je, najjednostavnije rečeno, ocjena povjerenja. On pokazuje koliko je jedna država, kompanija ili institucija vjerodostojna u očima investitora, i kolika je vjerovatnoća da će uredno izmirivati svoje obaveze. Kada međunarodne agencije poput Standard & Poor’sa, Moody’sa ili Fitch Ratingsa izdaju tu ocjenu, one zapravo šalju signal čitavom tržištu – da li je zemlja stabilna, predvidljiva i sposobna da dugoročno održava fiskalnu i monetarnu disciplinu.
Agencije u analizi sagledavaju čitavu sliku: političku stabilnost, institucionalni okvir, ekonomski rast, inflaciju, javni dug, budžetski deficit, vanjskotrgovinski bilans, stanje deviznih rezervi i snagu bankarskog sistema. U slučaju Bosne i Hercegovine, važnu ulogu ima i valutni odbor, koji je ključan element monetarne stabilnosti.
Praktična primjena kreditnog rejtinga je vrlo konkretna. On određuje koliko će zemlja plaćati kamate na međunarodnim tržištima, kakve uslove zaduživanja može dobiti, i da li će uopće biti zanimljiva investitorima koji traže sigurnost. Rejting djeluje kao “vrata” – što su viša, to je više kapitala koji ulazi u zemlju. Teorijski, rejting sažima stotine ekonomskih varijabli u jednu brojku ili oznaku koja govori sve o percepciji rizika. To je globalni jezik investitora.
Drugim riječima – dobra ekonomska politika i stabilne institucije stvaraju povjerenje, a povjerenje otvara tržišta, snižava kamate, donosi investicije i ubrzava rast. Kreditni rejting je upravo to – institucionalizirano povjerenje u jednu zemlju.
Zašto BiH više od 20 godina zadržava isti rejting, u kategoriji „špekulativne aktivnosti“?
Bosna i Hercegovina već više od dvije decenije ima isti kreditni rejting i to nije slučajnost nego posljedica strukturnih ograničenja koja se godinama ponavljaju. Da budem sasvim jasan – Bosna i Hercegovina se danas nalazi u kategoriji B+ prema S&P-u, odnosno B3 prema Moody’s, što je donji dio tzv. spekulativnog rejtinga. To je poruka međunarodnim tržištima da je to zemlja sa čvrstim makroekonomskim temeljima – prije svega stabilnim valutnim odborom, dobro kapitaliziranim bankama i umjerenim javnim dugom – ali istovremeno i zemlja koja ostaje ranjiva zbog političkih tenzija, slabije institucionalne koordinacije i sporog tempa reformi.
Dva nivoa iznad nas je kategorija BB (prema S&P), odnosno Ba3 (prema Moody's), koja označava niži rizik, dok se tek u zoni BBB- (prema S&P), odnosno Baa3 (prema Moody's), nalazi prvi stepen investicionog rejtinga. Ulazak u tu kategoriju otvara vrata najširoj bazi institucionalnih investitora i dramatično snižava cijenu zaduživanja. Upravo zato je svaki reformski korak važan: pomak za samo jedan “notch” – recimo sa B+ na BB- – državi može uštedjeti desetine miliona eura godišnje na kamatama. Dva “notcha” napretka znači ulazak u potpuno novu ligu investitora – penzione fondove, osiguravajuće kuće i velike globalne portfelje koji po pravilima ulažu isključivo u investicionu kategoriju. Napredak u rejtingu gotovo se uvijek prelijeva i na domaće tržište, snižavajući troškove kapitala i za kompanije i za banke.
Zašto Bosna i Hercegovina nije napredovala?
Prvi razlog je institucionalna fragmentacija koja usporava donošenje odluka i onemogućava koordinisane reforme. Rejting-agencije vrlo jasno naglašavaju da se reforme u Bosni i Hercegovini često zaustavljaju na nivou političkih razlika, a ne ekonomskih argumenata. Drugi razlog je nedovoljno ubrzano restrukturiranje javnih preduzeća, ograničena efikasnost administracije i spor napredak u vladavini prava. Treći razlog je politička neizvjesnost, koja stvara percepciju rizika čak i kada ekonomski fundamenti izgledaju stabilno.
Drugim riječima: mi kao ekonomija imamo stabilnost (monetarnu stabilnost, zdrav bankarski sektor i umjeren javni dug), ali nemamo dovoljno napretka. Kreditni rejting ne nagrađuje samu činjenicu da zemlja održava postojeći okvir – on nagrađuje kredibilne iskorake naprijed, nagrađuje stabilnost koja se kreće naprijed. Dok ne pokažemo dosljednost reformi i institucija, naš rejting će ostati odraz zemlje koja ima potencijal, ali još nije dokazala spremnost da ga pretvori u rezultat.
Koliko bi vremena bilo potrebno da BiH sustigne zemlje iz okruženja i tko bi trebao biti uključen?
Ako govorimo o sustizanju zemalja u okruženju po pitanju kreditnog rejtinga, prvo moramo biti potpuno realni gdje se Bosna i Hercegovina danas nalazi. U poređenju sa zemljama u regionu, Bosna i Hercegovina ima ubjedljivo najniži kreditni rejting. Sve susjedne zemlje koje prate međunarodne rejting-agencije pozicionirane su bolje: Slovenija već dugi niz godina uživa status visoko investicionog rejtinga (AA, prema S&P / A3, prema Moody's), Hrvatska je u investicionoj zoni (A-), Srbija se nalazi na samoj granici investicionog rejtinga (BBB- kod S&P) ili tik ispod (BB+ kod Fitcha), dok Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Kosovo imaju bolje ocjene od Bosne i Hercegovine, većinom u rasponu BB- do B+. To znači da praktično sve ekonomije Zapadnog Balkana imaju jači signal stabilnosti i kredibiliteta prema investitorima nego Bosna i Hercrgovina.
Razlike koje rejting-agencije navode najviše se odnose na institucionalnu efikasnost i sposobnost donošenja odluka. Većina zemalja u regionu – bez obzira na vlastite izazove – u posljednjih deset godina je pokazala kontinuitet reformi, izgradila stabilnije investicione i fiskalne okvire te značajno napredovala u vladavini prava i upravljanju javnim sektorom. Hrvatska i Slovenija imaju evidentnu prednost zbog članstva u EU i eurozoni, ali su i Srbija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija ostvarile mjerljive pomake u fiskalnoj konsolidaciji, liberalizaciji tržišta i upravljanju javnim dugom. Nasuprot tome, Bosna i Hercegovina je percipirana kao zemlja sa solidnim makroekonomskim temeljima, ali sa najslabijom institucionalnom koordinacijom, sporim reformama i čestim političkim blokadama koje otežavaju predvidljivost politika. To je ključ zbog kojeg sve ove zemlje – uključujući i najmanje ekonomije regiona – imaju bolji rejting i lakši pristup kapitalu nego Bosna i Hercegovina.
Zbog toga je moj realan, ali optimističan stav da Bosna i Hercegovina, uz jasnu političku odluku i koordinisan reformski plan, može ostvariti pomak od jednog do dva “notcha” u roku od tri do pet godina. To znači prelazak iz donjeg dijela spekulativnog nivoa u stabilniji raspon BB (prema S&P), odnosno Ba (prema Moody's). Sustizanje regiona – dakle ulazak u kategoriju BBB- (prema S&P) i približavanje investicionoj zoni – realno je u periodu od pet do osam godina, pod uvjetom da postoji kontinuitet reformi, a ne cikličnost njihove provedbe.
Za prelazak iz “spekulativne” u “investicionu” kategoriju trebaće nam nešto više vremena. Ako bismo danas donijeli zajedničku odluku da podizanje kreditnog rejtinga postane nacionalni cilj – a to jeste strateški cilj – realno bi bilo govoriti o periodu od pet do osam godina. To nije proces koji se mjeri danima, nego kontinuitetom – stabilnošću reformi, fiskalne politike, investicionog okruženja i vladavine prava.
Šta to konkretno podrazumijeva?
U proces mora biti uključena široka, ali koordinirana struktura institucija:
- Vijeće ministara i entitetske vlade, koje moraju preuzeti političko vlasništvo nad reformama;
- ministarstva finansija, koja treba da vode fiskalnu konsolidaciju, upravljanje dugom i kapitalni budžet;
- Centralna banka Bosne i Hercegovine, čija uloga u monetarnoj stabilnosti, kvalitetu statistike i transparentnosti podataka ostaje presudna;
- regulatori finansijskog sektora, koji moraju osigurati stabilnost bankarskog sistema i poticajno tržište kapitala;
- pravosudne institucije, čiji napredak u vladavini prava direktno utiče na percepciju rizika;
- javna preduzeća i njihovi nadzorni organi, jer korporativno upravljanje i efikasnost SOE sektora čine ključnu razliku u rejting-profilu zemlje;
- te naravno poslovna zajednica, od koje dolazi najveći pritisak za predvidljivost i dugoročnu stabilnost poslovnog okruženja.
Rejting-agencije ne traže savršenstvo. One traže dokaze da zemlja zna gdje ide i da ima kapacitet da do tamo stigne. One, dakle, gledaju “priču o zemlji”. Da bi Bosna i Hercegovina ispričala priču napretka, mora imati jasnu strategiju, odgovornost, rokove i komunikaciju. Kada se pokaže kontinuitet, rejting se pomjera. Kad se pokaže da zemlja zna rješavati vlastite blokade, rejting se mijenja trajno. Ako napravimo iskorak iz političkog ciklusa u reformski ciklus, sustizanje regiona prestaje biti ambicija i postaje izvodljiv, mjerljiv i vrlo konkretan ekonomski cilj.
Kako rejting ispod investicionog nivoa utiče na kompanije i građane?
Kada zemlja ima rejting ispod investicionog nivoa, to znači da je globalno percipirana kao rizična destinacija. Posljedice su vrlo konkretne: država se zadužuje skuplje, banke skuplje pribavljaju sredstva, a to se automatski preliva na kompletnu ekonomiju.
Kompanije iz takve zemlje plaćaju veće kamate na kredite, teže dolaze do stranih investitora, a i domaće banke postaju opreznije. Manje kapitala znači manje ulaganja, sporiji rast i manje novih radnih mjesta.
Građani to osjećaju kroz skuplje kredite, nestabilne cijene i ograničen pristup investicijama koje bi otvorile nova radna mjesta. To nije apstraktna ocjena – to je direktan faktor standarda života.
Nasuprot tome, zemlje sa investicionim rejtingom imaju pristup jeftinijem kapitalu, stabilnijim finansijskim tokovima i povoljnijem kreditiranju. One kreiraju klimu povjerenja koja pokreće čitavu ekonomiju.
Drugim riječima, razlika između “spekulativnog” i “investicionog” rejtinga nije samo u slovu koje stoji uz ime zemlje – to je razlika između skupljeg i jeftinijeg novca, između stagnacije i rasta.
U kojim je elementima BiH napredovala, a gdje ocjena ostaje ista ili se pogoršala?
Napredak Bosne i Hercegovine u rejting-analizi najviše se vidi u makroekonomskoj i monetarnoj stabilnosti. Valutni odbor, koji Centralna banka dosljedno održava, i dalje je snažan stub povjerenja. Bankarski sistem je stabilan i dobro kapitaliziran, javni dug je umjeren, a rezerve dovoljne. To su ključne tačke zbog kojih Bosna i Hercegovina nije pala u nižu rejting-kategoriju u periodima globalnih šokova.
Pozitivan pomak postoji i u jačanju fiskalne transparentnosti i statističkih kapaciteta – danas imamo daleko više i kvalitetnijih podataka nego prije desetak godina, što agencijama ulijeva povjerenje.
No, slabosti su i dalje institucionalne i strukturne. Vladavina prava, korporativno upravljanje javnim preduzećima, konkurentnost tržišta rada i investicijski okvir ostali su nepromijenjeni ili čak pogoršani. Kada reforme stagniraju, ocjena stagnira.
Rejting-agencije posebno cijene predvidljivost. Bosna i Hercegovina mora pokazati da može donositi odluke koje nadilaze dnevnu politiku i kratkoročne interese. Tada rejting prestaje biti prepreka i postaje rezultat.
Može li BiH, uprkos složenom uređenju, donijeti zajedničku strategiju za podizanje rejtinga – i kako?
Može. I mora. Nijedna kompleksnost nije izgovor za stagnaciju. U našem uređenju ima dovoljno prostora za koordinaciju i za rezultate, samo je potrebno da postoji politička odluka da ekonomska stabilnost bude iznad stranačkih interesa.
Prvi korak je da se formira međuinstitucionalno tijelo, kao recimo, „Committee for the Advancement of the Sovereign Rating“, koje bi okupilo ministarstva finansija, Centralnu banku, regulatorna tijela i relevantne agencije. To tijelo bi kvartalno pratilo ključne makro pokazatelje, implementaciju reformi i komuniciralo s rejting-agencijama. Ili ako ne na ovom nivou, onda barem na nivou radne grupe manje formalne prirode koja bi okupila aktere voljne da sarađuju na unaprjeđenjima u ovom polju.
Drugi korak je definisanje reformskih prioriteta: korporativno upravljanje u javnim preduzećima, fiskalna pravila, tržište rada, energetska tranzicija i digitalizacija. Svaki od ovih segmenata ima direktan uticaj na percepciju rizika.
Treći korak je komunikacija – jer rejting nije samo rezultat ekonomskih brojki, nego i povjerenja. Bosna i Hercegovina mora pokazati da zna gdje ide i da ima volju da tamo stigne. Kada investitori to prepoznaju, promjena se događa brzo.
Dakle, odgovor na pitanje “možemo li?” nije tehnički nego kulturološki. Da, možemo – ako odlučimo da napredak bude zajednički jezik, a stabilnost rezultat saradnje, a ne kompromisa.
